(Preuzeto iz Nezavisnih Novina)
Autor: Dejan Šajinović
U BiH danas živi skoro milion ljudi manje nego na početku rata. U tom broju barem je 100.000 djece, barem dva puta toliko mladih, studenata ili diplomaca i još ukupno toliko sredovječnih ljudi, koji svoje talente i sposobnosti daju nekoj drugoj zemlji i nekom drugom društvu.
Većina ih se, za vrijeme ljetnih godišnjih odmora, vrati "kući", kako zovu svoj grad ili mjesto u BiH u kojem su nekada živjeli, posjete rodbinu i nakon toga vrate se svojim pravim kućama, u Americi, Njemačkoj, Švedskoj itd., u kojima su pronašli svoj novi dom, mirnu luku, daleko od ratnih trauma i izbjeglištava koje su ostavili iza sebe. Neki od njih sagradiće kuće od tri sprata na "očevini", tješeći sami sebe da oni ne raskidaju veze sa svojom zemljom i ubjeđujući jedni druge da će im se djeca jednog dana vratiti, "kad se stvari smire". Kuće u kojima vjerovatno niko nikada neće živjeti.
Ovih 100.000 djece iz dana u dan se svoje zemlje sve manje i manje sjeća. Poneki od njih natucaju jedan od bh. jezika, poneki put pobrkaju koji padež, trude se da za ljubav mami ili tati izrecituju neku pjesmicu iz djetinjstava njihovih roditelja. Iza njih doći će neka nova generacija koja će se, negdje kroz maglu, sjećati da njihova porodica vodi porijeklo iz nekih Sarajeva, Banjaluka, Mostara ili Zenica, iz zemlje čijeg se imena možda više ni ne sjećaju, u kojoj je nekada davno bio neki strašni rat. I vjerovatno će u sebi zahvaljivati Gospodu, Gospodinu ili Alahu što su im roditelji odabrali da napuste tu nesrećnu zemlju, čije su ime zaboravili.
BiH je rasadnik talenata. Naši stručnjaci dio su timova najuspješnijih agencija širom svijeta. Uspješni su glumci, režiseri, dobri i vrijedni radnici. Možda su u pravu oni u BiH koji ne žele popis stanovništva. Možda je i bolje da ne znamo koliko nas je ovdje još stvarno ostalo.
No comments:
Post a Comment