Moj prvi odlazak na Kubu u decembru 2004. zapoceo je, kao i svi odlasci na Karibe, na toroncanskom aerodromu u tri sata ujutro. Nikada se nisam navikao na rano ustajanje. Vjerovatno je to i razlog zasto sam ribar postao tek pod stare dane, mada sam to zelio, jer riba grize u rano ujutro, kada se meni jos spava. Aerodrom prepun izblijedjelih kanadjana zeljnih Kariba, sunca i provoda. Medju njima i tri banjalucka para: Ljilja i Zlatko Cota, Antonija i Boro Gagula, Biljana i ja, usnuli ali pritajeno uzbudjeni jer smo uspjeli da se odvojimo od svakodnevnih obaveza, hladnog Toronta, a po prvi put i djece, koja iako odrasla, jos uvijek nekako kroje nase planove. A mi, naravno , uzivamo u tome. Ja uzivam i na aerodromima, u cekanju leta i posmatranju ljudi. Nekada sam, na isti nacin, uzivao i na nasim stanicama. Jedino sto su prljavstina i smrad tih stanica umanjivali moj tihi uzitak posmatranja ljudi, pogadjanja ko su, sta su, kakvi su, sta rade, odakle su, predvidjao njihove rakcije. Uvijek sam igrao tu svoju pritajenu igru sa ljudima nesvjesnih mog posmatranja i mojih razmisljanja.
Kanadjani, za razliku od Amerikanaca, imaju privilegiju da mogu putovati na Kubu. Amerikancima to njihovi politicari ne dozvoljavaju vec preko cetiri decenije. Za svo to vrijeme, uvodeci potpunu izolaciju, Amerikanci pokusavaju da sruse Kastra i njegov rezim.
Iskusni putnici za Karibe vec u avionu skidaju toplu kanadsku odjecu i stavljaju je u male torbe, u kojima je unaprijed ostavljeno mjesto za tu debelu odjecu i jakne. Ko to ne uradi posteno ce se oznojiti nakon slijetanja u toplu i vlaznu klimu Kariba. Temperaturna razlika izmedju Kanade i Kube u zimskim mjesecima je ponekad preko 50C. Prilicno.
Nakon prvog temperaturnog soka na izlaku iz aviona, pasoske kontrole, slijedi voznja u udobno ventiliranim autobusima, do oko 80 km udaljenog resorta, hotela. Tih 80 km za mene su bili sokantni, jer je to bio moj prvi izet na Kubu. Cuo sam vec ranije o siromastvu na Kubi. Gledao snimke na TV, video snimke prijatelja i rodjaka koji su bili na Kubi, ali sve to nije ni blizu soka koji se dozivi prolazeci kroz i dozivljavajuci tu Kubansku provinciju iz blizine.
Vec u startu upoznas visestruko oprecna lica Kube. Vidis oronule zgrade, nekada vjerovatno predivne ostatke spanske kulture. Uocis ogromnu razliku izmedju autobusa u kome se vozis, i oronulih automobila, autobusa, motora, bicikla, konjskih zaprega, starih preko pedeset godina, zahrdjalih, natrpanih ljudima i robom, svuda oko sebe. Vec na prvom koraku naucis kako radi kubanski javni prevos. Ljudi cekaju na raskrsnicama i stopiraju. Onaj koji ima dodatno mjesto na svom prevoznom sredstvu, pa makar to bio i bicikl, je duzan da prihvati stopera. Na mnogim raskrcima su i inspektori koji to stopiranje regulisu, da se ne bi desilo da neko bez suvozaca prodje svojim zahrdjalim motorom pored mase koja ceka prevos. Zgrade u gradicima kroz koje prolazimo su stare. Prozori i balkoni pretrpani stvarima, vesom koji se susi. Fasade oronule i isflekane. U poslovnim centrima tih gradica niske kucice; vecina bez fasade a samo poneka od njih sa prefarbanom fasadom. Na nekima stakla na prozorima vec odavno zamijenjena drvenim plocama. Jedino su crkve i groblja uredniji i bolje odrzavani od ostalog okolisa. ( Nastavice se)
No comments:
Post a Comment