Ne znam ko je napisao ovu kratku pricu. Dobio sam je privatno od drage mi kolegice, koja me s vremena na vrijeme, ali redovno vec godinama, osjezava svojim dobrim izborom prica, clanaka, sala ... Ne znam ni da li imam pravo da je ovako javno objavim bez dozvole autora. Ali znam da me pogodila u sridu. Nadam se da ce i vas, jer ovakvu ili slicnu pricu svi mi smo vec dozivljavali. I nemojte da vas na pogresan zakljucak odvede to koje nacije je u ovoj prici negativac. Jer lijepih "plavusa" natopljenih u mrznju ima na svim stranama, i ne samo Balkana.
*********************
Zagreb, Zagreb (Sarajevo ljubavi moja)
Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Zdenke Vuckovic.
"Zagreb Zagreb" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Zdenka Vuckovic - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM ko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJU imaju puštati na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lepo zena peva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' lepo peva gde hoce, ali neka peva TAMO a ne OVDE!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smela pevati ovde, a?
- Zato šta je ovo SRBIJA! I zato sto sam ja Srpkinja! ETO zašto!
Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- De bre mala, ne pizdi, nego mi pojačaj malo Zdenku, nisam ovu pesmu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni, modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.
Beograde, Beograde...(Zagreb Zagreb) (Sarajevo ljubavi moja)
Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Djordja Marjanovica.
"Beograde, Beograde" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Djordje Marjanovic - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM ko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštati na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lijepo covjek pjeva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' lijepo pjeva gde hoce, ali neka peva TAMO a ne OVDJE!!
- Da, ba - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smio pjevati ovde, a?
- Zato šta je ovo BOSNA I HERCEGOVINA! I zato sto sam ja Bosnjakinja! ETO zašto!
Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- Cuj mala, de ne laprdaj, nego mi pojačaj malo Djordja, nisam ovu pesmu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni, modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.
Sarajevo ljubavi moja
Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Kemala Montena.
"Sarajevo, ljubavi moja" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Kemal Monteno - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM tko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštat na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lipo čovik piva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' piva kako oće, ali neka piva TAMO a ne OVDI!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smija pivat ovdi, a?
- Zato šta je ovo HRVATSKA! I zato šta san ja Hrvatica! ETO zašto!
Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- Aj mala, bogati ne pizdi, nego mi pojačaj malo Kemala, nisam ovu pismu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni , modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.
(Autor nepoznat)
Nista ne moze sakriti stvarnu poruku ove price. Ugoda frizerskog salona i suosjecanje s nesretnom zenom su samo celofan u koji je umotana poruka mrznje. Kako samo vriste ona velika slova kojima je ispisano ime zemlje u kojoj se Kemica ( tako mu ovde tepaju ) osjeca kao u svojoj kuci.
ReplyDeleteNapominjem da uvod nije ostao neprocitan.
Ako je autor nepotpisan, moze i komentator
Svako vidi onako kako vidi, onako kakav je i sam.
ReplyDelete'Poruka' ove price upravo je to kako 'Anonimus(ka)' pise – poruka priče jeste MRŽNJA, ali iracionalna mržnja (nečija, pojedinačna) i onako kako ja 'vidim' ovdje ni autor(ica) i 'uvodnicar' nisu ni pokusali da 'sakriju' stvarnu poruku. Dapače!
Priča, ma u sta bila upakovana, 'govori' bas o mnogim našim, otužnim, realnostima na sve četiri strane svijeta, i iracionalnostima, i što se 'neko' našao 'u njoj' nije problem ni autora(ice) ili uvodnicara.
Nadam se, i u to vjerujem, da su se u ovoj priči 'pronašli i uvrijedili' pojedinci, manjina... a ubjedjen sam u to, jer eto Kemica se osjeca kao kod svoje kuce bilo gdje da ode, naravno među normalne ljude.
"Nesretna zena" (kojoj se sviđa pjesma i kojoj ne smeta Kemica) sigurno je nesretna iz mnogo racionalnijih razloga za razliku od 'plavog anđela' koja bijesni zbog imena interpretaora - Kemice, zanemaricemo ono MONTENO!
E, kad nekom smeta nečije ime, onda se tu nema šta umotavati u celofan – to je odavno utvrđeno i definisano – to nije samo mržnja, to ima još 'definisanih termina', nimalo pozitivnih, ali ne zaslužuju da se u ovom uvijek lijepom i 'multi – multi' Parkiću i napišu.
Ali, zašto objašnjavati da je voda mokra i da ''JA SAM HRVATICA I OVO JE HRVATSKA'' nasreću nije i ne važi za sve Hrvate i Hrvatice, za cijelu Hrvatsku...pa, Kemica se u Hrvatskoj osjeća k'o kod svoje kuće....
A i Halid Bešlić, takodjer, mada mu je prije neku godinu zabranjen nastup u Splitu...bilo pa prošlo, pametno došlo, te Halid opet u Splitu zapjeva....
PS:
Tekst napisan velikim slovima nije uvijek VRIŠTANJE! Na raznim internet forumima se to, istina, tako tretira, medjutim velika slova imaju i drugu, višenamjensku, svrhu.... A, Parkić nije nikakav 'net-forum'....
Predraze, zar je ovo moguce? Nakon svega sto nam se dogodilo, jos uvijek ima anonimnih autora koji pricicu iz frizerskog salona iscitavaju i tumace ovako jednodimenzionalno. Da ne pise: ‘vriste ona velika slova kojima je ispisano ime zemlje’, pomislio bih da je komentator neki plicak iz ‘mog’ entiteta. Ovako, radi se o opterecenom aktivisti (ONO, DSZ, nacionalna partija) sa domacim zadatkom: kako otkriti neprijatelja. Autor nije ni slucajno danasnji urbani Hrvat, prije da je rijec o frustriranoj frizerki iz price. Podsjeticu te da je prije nekoliko godina iz nacionalistickih razloga sprijeceno odrzavanje koncerta Halida Beslica u nekom od Kastela (izgleda iz onog Kastela u kome radi ‘zgodna’ frizerka), a da je nedavno isti taj Halid dozivio trijumf u Zagrebu (u publici ocigledno nije bila ‘nasa’ frizerka).
ReplyDeletePozdrav,
Mario
Valjal' ovako!
ReplyDeleteNe valja!
ReplyDeleteMože, istina, i tako - verzija više..., al' dovoljno nam, ma preko glave, i jedna 'nako.
Postovani Urednice,
ReplyDeleteU nasa internet vremena ‘autorska prava’ su suplja prica. Pogotovo za tekstove poput “moga”, objavljenog i na Vasem blogu. Samo Vam se mogu zahvaliti sto ste preoduzili zivot toj “mojoj”, obicnoj prici. Ta ‘price’ jedino i imaju smisao ako ih neko cita.
Medjutim (uvjek to medjutim) prekrajanje, prepravljanje bez obzira na reakciju ‘frizerke’ ipak nije…sta da vam kazem. To je “moja”, “moja” prica. Uostalom, ja vise volim Kemine pjesme.
Uz pozdrav i lijepe zelje za Vas ‘parkic’.
nepoznati autor
Ovo gore mi ‘tukne’ na vjeku. Samo on moze uvjek da se…
Predraze sta ce ti tri verzije. Dovoljna je jedna…za sve ‘frizerke’… ona, sa onom nasom starom bosanskom sevdalinkom, kao ono ide….
…od Vardara pa do Triglava…rasti suncem obasjana…
...cini mi se, da smo nju Mi u Bosni jedino iskreno pjevali…
ipak,
vjeko
Nije Vjeko "tvoja". A mozda je i "tvoja i moja", mozda i "nasa".
ReplyDeleteEvo doznao sam stvarnog autora price:
Blog http://matejuska.blog.hr/.
Dragi blogeri
ReplyDeleteZa ovu pricu nije bitno je li istinita ili izmisljena.Ona odrazava vecinu na svim stranama bivse nam domovine.
Vec sam 30 dana u Sibeniku.Iz Sarajeva sam otisla sita predizborne atmosfere, negativnog naboja i prosipanja straha i onako vec izludjenom narodu.(Kad sam bila dijete sjecam se da je u krugu stare bolnice bila neka baraka za koju su govorili da se nocu cuju krici i da su tu oni koji su poludili.Uvijek sam bila radoznala i trazila odgovore na sva pitanja.Kad bi postavila pitanje od cega se poludi, najcesci odgovor je bio "od straha".
To u ovih 20-tak godina otkrivam kao veliku istinu.Strase nas komsijom, tudjom religijom,razlicitostima i to im itekako dobro ide.Dvadeset godina nas strase razni propali doktori, i razni psihijatri manipulatori ljudskim dusama.
Kad sam ovde imam samo prvi program HRT1, koji je usput odlican.Od 1 Maja neprestano se ovde ljudi u raznim drustvima iscrpljuju Blajburgom i mrznjom prema Titu."Zale " zrtve.Kao kod nas u Bosni jednom godisnje se sjete zrtava Srebrenice i malo cesce pred izbore.Opet da strase.
Nikako da ogromna vecina shvati
da se svi pokojnici i sve rahmetlije, trebaju istinski postovati, pogotovo oni koji vjeruju u vjecni zivot a i oni koji vjeruju u vjecnu pravdu.
Mislim da svi narodi moraju priznati sve pogreske koje su se dogodile.
Svaki tekst moze imati svoju poruku i lijepo je kad se ljudi javljaju ne vjerujuci u istinitost teksta, jer pokazuju svoju pozitivnost, ali nazalost i naivnost.
Cestitam Canak na ideji o otvaranju teme o izborima, jer nam je ovo zaista u BIH posljednja sansa da ovoj napacenoj zemlji vratimo vjekovne tradicije i ljepotu zivota u razlicitosti. Pozdrav Saima
Nije, Saima, nije poslednja. Ne d'o bog! Ja mislim da je vjerovatno prva prava da se napravi mali pomak u pozitivnom smjeru. Ne vjerujem da ovi izbori mogu mnogo toga promijeniti. Ali mogu naznaciti put. Pa ga, u naredne cetiri godine, provjrii. Kao sto sama kazes, strah je taj koji jos uvijek vlada ljudskim glavama. Ali i za strah postoji lijek. Najbolji lijek je istina i postenje. Moze li istinom boriti protiv straha u nasoj BiH?!
ReplyDelete